Obljetnica rođenja Ante Starčevića - Oca Domovine

ponedjeljak, 23. svibnja 2016.

Danas (ponedjeljak 23. svibnja 2016. godine) navršavaju se 193 godine od rođenja Oca Domovine Dr Ante Starčevića, utemeljitelja Stranka prava koja je od 1861. djelovala na području Banske Hrvatske.

Ante Starčević (Veliki Žitnik, Gospić, 23. svibnja 1823. - Zagreb, 28. veljače 1896.) bio je hrvatski političar, publicist i književnik. Osim politikom, bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, dramom, političkom satirom (Pisma Magjarolacah) i prevoditeljstvom. Još za života nazvan je - kao politički vođa i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma - Ocem Domovine.

Rani život i školovanje

Ante Starčević rođen je 1823. godine u mjestu Veliki Žitnik ↓1 kod Gospića. Otac mu je bio Jakov Starčević a majka Milica, udova Čorak, iz Široke Kule, pravoslavka koja je primila katoličku vjeru prije udaje za prvoga muža. Pučku školu pohađao je u Klancu. Od trinaeste ga godine školuje stric Šime Starčević i daje mu prve poduke iz hrvatskog i latinskog jezika. Šime Starčević bio je župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i jezikoslovac, branitelj hrvatskoga jezika i protivnik Vuka Karadžića. Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje se školuje šest godina izdržavajući se od stričeve potpore i podučavanjem. U jesen 1845. godine u Zagrebu završava gimnaziju te odlazi u sjemenište u Senj, a potom u Peštu na studij teologije. Pohađajući gimnaziju dodatno usavršava latinski, njemački, mađarski, grčki i talijanski jezik. Nakon položenih ispita iz filozofije i slobodnih znanosti, 1846. biva u Pešti promoviran u doktora filozofije. Tada odustaje od svećeništva i odlučuje posvetiti se borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.

Politička djelatnost

Nakon neuspjelog pokušaja dobijanja mjesta profesora filozofije i povijesti na zagrebačkoj akademiji i beogradskom sveučilištu radi u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran i 1865. godine i to kao zastupnik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao zastupnik iz Rijeke. U Hrvatskom saboru bio je najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević punih je 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najprječa stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti "dok bude pod Austriom-Madjarijom". Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema "umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima". Najvećim neprijateljima hrvatskoga naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.

Svojim govorom u Saboru od 26. lipnja 1861. godine dr. Ante Starčević prvi započinje snažnu i odlučnu rehabilitaciju Petra Zrinskoga i Krste Frankopana te daje poticaj kultu njihove uspomene u narodu.

Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovno se zapošljava u Šramovom uredu, gdje radi do listopada 1871. godine. 1869. godine objavio je afirmativni članak o Osmanskom Carstvu i islamu. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka prava je raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskome Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao "buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve". To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod (što zacijelo nije bilo točno, kako vidimo na primjeru Starčevićevih suvremenika biskupa Jurja Dobrile, Josipa Jurja Strossmayera i Josipa Stadlera); da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše "Isusovci i Austrija" (Djela III, str. 214.). "A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa." (Djela III, str. 216.) Vjerojatno izvore Starčevićevog antiklerikalizma treba tražiti u njegovoj strastvenoj idejnoj privrženosti političkim idejama francuskih nacionalističkih pisaca liberalne provenijencije.

U Habsburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskoga naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskoga naroda u upravljanju samim sobom i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme smatrao je kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a "naročito Serb kao nenarodno i pogrdno". Dok je Slovence smatrao "planinskim Hrvatima". Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: "Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni i srećni!..."
Književno i znanstveno stvaralaštvo

Već 1845. godine javlja se kao pisac u Gajevoj Danici s pjesmama San i istina, Vjerni podložnici premilostivom kralju Ferdinandu V., Dva sunca i Tužba te proznim sastavom Nešto o pirnih običajih u Lici. S tim proznim sastavom Starčević odmah zauzima jedno od prvih mjesta među prozaistima hrvatskoga preporoda uz Pogled u Bosnu Matije Mažuranića i Putositnice, Antuna Nemčića. Ante Starčević napisao je četiri drame od kojih je sačuvana samo druga, Selski prorok iz 1852. godine. Prva njegova drama Porin iz 1851. godine, treća Ljubomir iz 1853. godine te četvrta, pretpostavlja se iz 1854. godine, za koju se ne zna naslov, izgubljene su.

Kao nepopustljivi protivnik jezične kampanje Vuka Karadžića i njegovih stanovišta iz Kovčežića za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona iz 1849. godine (1. "Ako neće Hrvati da su Srbi, oni nemaju nikakvog narodnog imena". 2. "štokavci makar koje vjere bili i gdje stanovali mogu se po pravdi nazvati Srbima" i 3. "Srbi svi i svuda".) Starčević uzvraća braneći hrvatstvo hrvatskoga jezika te onda udara i po samom Srpstvu.

Tijekom zime 1849./50. Starčević je proučavao stare hrvatske književne spomenike a Ljudevit Gaj povjerava mu zadaću pripremanja za tisak te prokomentiranja opširnog glagoljskog rukopisa, javne rasprave o razgraničenju posjeda pojedinih istarskih općinȃ odnosno njihovih feudalnih gospodara te on 1852. godine tiska Razvod istrianski od godine 1325. u Arkivu za povjestnicu jugoslavensku, povijesnom časopisu Ivana Kukuljevića Sakcinskog.

"Spomenik ovaj nije samo zato znamenit, što se iz njega jasno vidi, da je kod otaca naših, jezik hervatski bio sasvim služben nego i diplomatički - još onda kad mnogi zapadni narodi nisu mislili da bi svoj na to veličanstveno mesto uznjeli, dokažuju koliki je bio kod otaca naših hervatski narodni ponos, kome kod nas ni traga neima; i tako on je najznamenitii stega, što nas spominje na mnoga, još puno staria, diplomatička pisma, sastavljena na hervatskom jeziku, kako se iz ovoga vidi puno čistiim, nego li su pisma mnogih današnjih pisacah. Ja deržim da ta pisma još nisu propala, nego nigdi u vlastelinskim pismarnicam zabačena, ali kod prostoga naroda dobro spravljena leže, i mogu se dobiti, samo ako je volje i ljubavi."

Iste godine odgovara Srpskom dnevniku i Beogradskim novinama u kojima se tvrdilo da su Hrvati ukrali jezik Srbima štoviše da Hrvatȃ zapravo niti nema.

"Mi žali bože znamo da se neznanstvo više manje derži sve diece Adamove, ali nismo ni sanjali, da ima tako pametnih glavah, koje bi mislile da Hèrvati pišu ali da namieravaju pisati kojime drugim jezikom izvan materinskoga hèrvatskoga jezika. (...) I zbilja, koje li je taj jezik serbski? Je li možda onaj, koi se nalazi u nekolika stara kirilska rukopisa? Neka bude čiji mu drago, hèrvatski nije. Je li onaj, kojima je tiskana - ako se ne varamo - pèrva kirilska necèrkvena knjiga oko polovice prošloga 18. vieka - tj. kojime je pisan prevod stematografie ilirske od našega Vitezovića? - I onaj od naše hèrvatske strane neka nosi s božjim blagoslovom kogod hoće. Je li to onaj jezik, kojime je pisao n.p. Raić i još nekolika kirilovca; kojime je u kirilici izašao naš Gundulić? Mi ni taj jezik ne priznajemo za jezik hèrvatski, neka si ga posvoji, kome se hoće. (...) Narod hèrvatski ima starie spomenike u svome jeziku nego li ijedan njegov slavjanski brat; hèrvatski jezik proslaviše stotine pisacah u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji, jedva da su znali otče naš u svome jeziku izbrojiti, narod hèrvatski ima u svome jeziku klasičnost od onog vremena, kad su drugdie izlazili n.p. "triumbfwagen-i des Antimonii", i slične stvari; klasičnost, koja se s talianskom svoga vremena natieče, a za druge takmace u Europi ne zna; klasičnost, koja je trajala do padnutja republike dubrovačke i mletačke. (...) Neka se ne boji pisac članka u "srbskome dnevniku" da Hèrvati traže jezik, u kome bi pisali; oni su ga već odavno našli u stotinam knjigah i milionim dušah. Hèrvati imaju tri nariečja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko, i svako je izobraženie nego li ono, koga neki "srbskim" zovu. Hèrvatu, koi se je tuđinstvom pokvario, treba se naučiti svoj jezik, a ima odkuda. Mi o tome danas i radimo i ne želimo ni jedno od ona tri nariečja posve zabaciti."

Smrt

Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu, u 73. godini života. Pokopan je na groblju, uz crkvu sv. Mirka, u Šestinama ↓2. Pokopan je dva dana nakon smrti i bio je to sprovod s oko trideset tisuća ljudi i oko dvadeset tisuća promatrača. Spomenik Anti Starčeviću izradio je kipar Ivan Rendić, a postavljen je 11. listopada 1903. godine.

logo

Hrvatska stranka prava
Bosne i Hercegovine

Dužnosnici HSP BiH

Predsjednik: Stanko Primorac
Dopredsjednici: Lazo Rajič
Viktor Kvesić
Željko Koroman
Željko Stipić
Glavni tajnik: Petar Milić
Predsjednik Gl.stana: Berislav Elez
Predsjednik Zajednice hrvatskih branitelja "Vitez Blaž Kraljević": Zdenko Dominović
Predsjednica Zajednice pravaških žena "Kraljica Jelena": Sanela Osmić
Podržavate li inicijativu HSP-a BiH o donošenju Zakona o lustraciji?
Da
76%
Ne
14%
Ne znam
10%
Ukupno glasova: 533